Neki novi trendovi

30.03.2009

U Jadroliniji je u proteklih 10 godina započeo jedan proces koji možemo nazvati modernizacijom, pomlađivanjem ili obnovom flote. Kad govorimo o poslovanju tvrtke znamo što taj proces znači u povećanju kapaciteta i brzine brodova, povećanja prometa roba i putnika, ali i boljih rezultata poslovanja.

Međutim, svjedoci smo da se pored svih nastojanja tvrtke da radi stabilno i profitabilno, to ipak ne događa. Prečesto čujemo u posljednje vrijeme kako smo u gubicima, da nas guši cijena goriva, da veliki dio troškova otpada na plaće i sl. Ili kako naši političari znaju reći: „Kriza je zahvatila cijeli svijet, pa tako i nas“. Ali pitamo se zašto onda obećanja da će ovaj proces za Jadroliniju značiti samo veću konkurentnost na tržištu te bolje i sigurnije poslovanje, kad je ionako sve na „klimavim nogama“, a nama zaposlenicima to nije donijelo ništa dobro. Sve manje je zaposlenih koji se primaju na stalno, plaće već godinama stoje na istoj razini a inflacija raste, među hrvatskim tvrtkama u državnom vlasništvu na zadnjem smo mjestu prema gospodarskim pokazateljima. I kako dalje…?

Dolaskom novih brodova ukidaju se neka tradicionalna pomorska zanimanja kao primjerice „Brodski kuhar“ ili „Konobar“. Uz to svjedoci smo i da se usporedo radi i na „tihoj privatizaciji“ Jadrolinije davanjem u najam ugostiteljskih prostora na brodovima, pri čemu se zapošljava uglavnom nepomorački kadar. Svaka čast svakome ali se pomorac ne postaje samo na papiru, već za to trebaju godine rada i navigacije na brodovima. Kada govorimo o tome mislimo na sve one situacije koje pomorci sreću u svakodnevnom radu na brodovima, a koje su daleko složenije od onih koje se uče u školskim klupama, i za koje je potrebna i hladna glava i brzina reakcije. Svi znamo da je za sigurnost plovidbe i samim tim i sigurnost putnika i robe koju se prevozi, potrebna uvježbana i složna posada. Postavlja se pitanje da li se na ovaj način i zbog možebitnog prejudiciranja nekakvih ekonomskih pokazatelja ili „viših ciljeva“ zanemario mogući faktor neprofesionalnosti kod dijela posade, a opet na štetu onih ljudi koji su zbog toga postali „tehnološki višak“ a koji su u ovu tvrtku uložili svoj rad i samoprijegor kroz dugi niz godina.

Ono što je nadalje trend na brodovima posljednjih godina je uz već spomenuto ukidanje nama pomorcima vrlo bitnih zanimanja, i to što nam se smanjuje ili u potpunosti oduzima potreban prostor za pripremu hrane, za odmor i posluživanje obroka. Ovo je naročito zastupljeno na brzim plovilima, tzv. katamaranima. Iako se mi pomorci znamo snalaziti u svim situacijama pa tako i u ovoj nezavidnoj za nas, ipak nas dalekosežno pogađa nedostatak pravilne prehrane tijekom boravka i rada na brodovima. Stara poslovica kaže da „ljubav dolazi iz želuca“, pa se u prenesenom smislu može odnositi i na nas. Gladan radnik je u većini slučajeva i nezadovoljan radnik, da ne kažemo i demotiviran za rad. Ovaj problem se ne može riješiti samo davanjem neke proizvoljno određene naknade za hranu ili hranarine, koja je poslodavcu prevelika a nama pomorcima u ovim uvjetima nedostatna. Cijene u ugostiteljskim objektima su porasle a sadašnja visina hranarine zadovoljava tek jedan obrok, a znamo da pomorci i prema Konvenciji o pravima pomoraca, moraju imati bar dva kvalitetna i topla obroka. Drugi problem i važniji je kako osigurati i taj jedan obrok kada, naročito u sezoni, boravimo i radimo na brodu skoro bez prekida cijeli dan. O ovome problemu ne može se samo deklarativno izjašnjavati u smislu slaganja sa problemom već ga treba pod hitno rješavati.

Dalje, pomorski dodatak koji je u „zakonskim okvirima“ ali i manji od tog iznosa, pomorcima znači „dodatak za odvojeni život“. Prečesto se kod određivanja tog dodatka zaboravlja da su pomorci kod ukrcaja na brod odvojeni danima, pa čak i mjesecima od obitelji i da za to trebaju primati naknadu. A ne da nas se stavlja u kontekst zaposlenika na kopnu. Na kraju i oni dobivaju dnevnice za odlazak iz mjesta prebivališta, koje su čak i veće nego kod pojedinih pomoraca. Sigurno je da bi pravičnije rješenje ovog problema bilo izjednačavanje i određivanje pomorskog dodatka u visini zagarantiranog Zakonom o neoporezivom dijelu dohotka.

U posljednje vrijeme imamo i problem prostora za odmor i boravak posada na brodovima. Ako radite po 12 i više sati na dan, i to počesto u uvjetima vjetra, kiše, uzburkanog mora, te stalno udišete ispušne plinove, znojite se zbog prevelike vrućine, i sl. normalno je da imate potrebu i oprati se, presvući se u suhu i čistu robu, ili promijeniti obuću, pa ako ste umorni i malo prileći. To pravo se mora osigurati, a to nalažu i postojeće Konvencije, bez obzira na kojim brodovima pomorci plove.

I na kraju, i ne manje važno, pravo je svakog pomorca da dobije zasluženu plaću prema složenosti posla koji obavlja, a on postaje sve zahtjevniji i teži što su brodovi veći i brži, bez obzira da li su opremljeni za dugu ili obalnu plovidbu.

Sindikat pomoraca postoji da bi se izborio za sva prava koja pomorac ima i bez obzira kako se on zvao i ko sačinjava njegovu jezgru, odnosno koliko pomoraca zastupa, jedini njihov cilj treba biti da se Uprava Brodara upozori na sve činjenice koje mogu utjecati na njezine odluke bitne za poslovanje tvrtke pri čemu se nikako ne smiju zaboraviti ljudi i njihov značaj u tom procesu.

 

Anton Obradović

Last modified: 08.11.2019

Comments are closed.