Posljednji pozdrav našem Tomi
Umro je Tomislav Urlić, predsjednik Nezavisnog sindikata pomoraca putničkih brodova Hrvatske i član Središnjeg odbora Nezavisnih hrvatskih sindikata. Gotovo je za nevjerovati da je naš Tome izgubio ovu bitku. Tijekom svojega sadržajnog i događanjima bogatog života Tome je vodio puno različitih bitaka. I dobivao ih. I to zbog svojeg poštenja, ustrajnosti i snage. Onu sindikalnu vodio je sa posebnom srčanošću i strašću, baš kako i doliči pravom sindikalcu. Tomino opredjeljenje za pomorca, za radnika, za čovjeka, za pravo i pravicu, nije bilo samo njegov posao, bilo je jednostavno dio njega samoga, osobnost koja ga obilježava i koju nosi.
Tomi riječi predaja, povlačenje i odustajanje jednostavno nisu bile razumljive niti svojstvene njegovom radu i življenju. Bio je istinski prekaljeni borac. Kad ga je prvi put zadesila teška bolest, nosio se s njom snažno i nadvladao ju. I nastavio je raditi sa jednakom strašću i predanošću kao i prije nje. Kad nam je javio da se opaka bolest vratila, uopće nismo sumnjali da će je ponovno nadvladati, ali ovoga puta je i satrti do kraja, da se više nikada ne vrati. I kad smo se prije nekog vremena, na sam blagdan sv. Petra i Pavla, vidjeli u bolnici, gdje je bio u izolaciji i na liječenju, ni po čemu se nije vidjelo da je bolestan, osim po pidžami i bolničkom okruženju u kojem se nalazio. Bio je prepun entuzijazma, radosti zbog susreta. O bolesti smo malo razgovarali jer će ju, kako je rekao, i ovoga puta savladati. Zato o Jadroliniji nije prestajao govoriti. Ona i njeni radnici za njega su bili puno više od posla. Prije polaska, željeli smo ga fotografirati i u bolničkom okruženju. Nasmijan i vedar uzdigao je visoko na pozdrav desnicu sa prstima formiranim slovom „V“. Pitali smo je li to za pobjedu bolesti. Rekao je da ne jer bolest je već jednom pobijedio i opet će, a ovo je da će i u Jadroliniji pobijediti pravda i poštenje za što se i Sindikat i Radničko vijeće zauzimaju svim svojim bićem, baš kao i on sam.
Došlo nam je da prekoračimo zabranu i zagrlimo čvrsto tog toplog medu koji je u pidžami, onako bradat i nasmijan stajao pred nama. Ali nismo. Nismo mu ni prišli, poštujući njegovu izolaciju zbog zdravlja. Vjerovali smo kako ćemo se uskoro vidjeti u drugim uvjetima.
I nedavno, kad smo se čuli telefonom, očekivao je izlječenje i otpust kući, a onda nas je zatekla potpuno nespremne vijest da se Tomino zdravstveno stanje pogoršalo. Nadali smo se kako je to samo privremenog karaktera i da će ipak uništiti opaku bolest. No, iznenada, u petak, 26. kolovoza, stiže u 23 i 42 sata Nediljkova SMS poruka, kratka i tužna: „Umra je Tome.“ Zatečeni smo i tužni, svi mi u Nezavisnim hrvatskim sindikatima koji smo imali čast i povlasticu poznavati Tomu i raditi s njime. Takav sindikalac svima nam može biti svijetao primjer i poticaj. Uistinu je svojom neposrednošću, svojim smijehom, optimizmom i neposustajanjem obogatio naše živote.
Kaže nam Nediljko, njegov prijatelj i suradnik u Sindikatu i Radničkom vijeću, kako mu je Tome, prije nekoliko dana, kad su se posljednji put čuli telefonom, tada već svjestan kako je na putu odlaska rekao, vezano uz njihov sindikalni rad u Jadroliniji: „Ne boj se, ja te ne napuštam, samo ćeš ti nastaviti djelovati tu dole, a ja ću, koliko god budem mogao, pomagati odozgor.“ I ništa se tome ne može i ne treba pridodati. Ovim je naš Tome sve izrekao o sebi kao sindikalcu i čovjekoljubcu.
Uz posao, često je u našim razgovorima, uz svoje suradnike i prijatelje, spominjao i obitelj. O obitelji je uvijek govorio s ponosom i nježnošću. Bilo je tako lijepo čuti i vidjeti tog toplog medu, našeg dragog Tomu, da tako nježno i s ushitom govori o obitelji. Pa netko kome je obitelj tako prirasla srcu ne može biti ništa drugo nego privržen i odan ljudima. Pošteno je živio i radio, predano i ostrašćeno je sindikalno djelovao i ostavio je dubok, neizbrisiv i drag trag u našim srcima.
Ponosni smo i sretni što smo ga imali prigodu poznavati, družiti se s njime, zajedno raditi i dijeliti promišljanja. Svojom je pojavom i načinom komunikacije unosio optimizam i radost u naše dane, s tugom i bolom od njega se opraštamo.
Dragi naš Tome, neka Ti je laka hrvatska zemlja i počivaj u miru.
Krešimir Sever
Last modified: 04.11.2019
